Article

108452

PRVI DAN OSTATKA VAŠEG ŽIVOTA

Dobro jutro! Jeste li se naspavali? Niste? Hmm.. možda se još niste ni probudili...

Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih, a to su siromašni. Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Iz toga slijedi - ako se želi nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Matricu događaja koji se zbivaju oko nas moguće je, baš kao i sve, promatrati na više razina.

Na prvoj razini svijet je upravo onakav kakvim ga opisuju mediji, školski i fakultetski udžbenici, svakojaki stručnjaci i ‘kužeri’, dakle svijet ide nekim svojim tokom i spontano se u njemu zbivaju ratovi, krize i tako dalje, sve zbog nekog unutarnjeg, ugrađenog pravila ili logike. Zbog tog istog spontanog razvoja doživljavamo bum tehnologije i bum centralizacije svjetske financijske, političke i vojne moći.

Moguće je da ta slika nema baš nikakve veze s istinom. Ona je namjerno stvoreni privid, da žabe ne bi “skužile“ da ih se kuha u loncu. Jesam li vam već rekao (a možda znate i otprije) kako ćete skuhati živu žabu? Ako je ubacite u kipuću vodu iskočit će, ali ako je stavite u lonac pun hladne vode i zapalite vatru ispod njega, tada će se voda postupno zagrijavati, žaba će se privikavati i jednom trenutku će biti skuhana, a da nije ni primijetila kad se to zbilo. To je modus operandi svjetskih zbivanja.

Na nekoj drugoj razini uočit će se stjecanje korporativne moći i povezanost korporacija centara moći, na nekoj trećoj u fokus će možda doći svakojaka više ili manje tajna društva, i tako možemo ići sve dublje, do onih razina gdje ćemo odbaciti svakojake mentalne koncepte koji nam tumače kako su nastali svemir, život i čovjek, a koji su puna rupa kao švicarski sir. Zapravo, ničeg osim rupa u njima niti nema. To je dobra razina jer se teren raščistio da može promotriti sve pet od nule, od početka, nezagađeni pogrešnim zaključcima.

A ‘suvremeni’ zaključci, povijest je pokazala, teže tome da budu pogrešni. Jeste li znali, recimo, da je Charles Duell, direktor Američkog patentnog ureda 1899 izjavio: ‘Sve što se može izumiti, već je izmišljeno!’

Ili da je 1781. godine francuski akademik Joseph Jérome Lefrançais de Lalande decidirano izjavio: ‘Dokazano je da je čovjeku nemoguće da se umjetnim krilima ili drugim sredstvima uzdiže u zrak, ili da se samo i održava u zraku. Čovjek je stvoren za zemlju, a krilati stvorovi za zrak. Ne pokušavajmo prekršiti zakone prirode.’ Ili da je 1903. godine američki astronom Simon Newcomb rekao: ‘Konstrukcija zračnog vozila koje bi moglo prevesti jednog čovjeka od jednog do drugog poželjnog mjesta zahtijevat će otkriće nekog novog metala ili prirodne sile. Čak i s takvim otkrićem ne možemo očekivati više no da se vozi samo jedan čovjek.’

Ili: ‘Isključeno je za sva vremena da se čudo čovječjeg glasa reproducira aparatima napravljenim od drveta ili metala’, rekao je jedan francuski akademik nakon što je razgledao i čuo Edisonov fonograf. Smatrao je da se tu radi o prijevari, a da taj ‘lažni pronalazač’ ustvari govori iz trbuha.

Tako je to, robovi smo onoga što znamo ili bolje reći – mislimo da znamo.

Tako se priča o današnjem vremenu isto ukazuje drugačijom kad se skinu mentalne naočale, pa se zaroni u daleku prošlost i novim okom pogledaju misteriji poput bljeskovitog nastanka prvih civilizacija, pitanja kataklizme ili koliko čovjek zapravo postoji na Zemlji. Ta nas ista priča može odvesti i sve dalje u svemir, a za početak do Mjeseca, o kojem je već bilo riječi prije nekoliko mjeseci, a pokazuje sve značajke umjetno stvorenog (ili prilagođenog) nebeskog tijela smještenog na njegov sadašnji položaj s minucioznom preciznošću, a znači – i s razlogom.

Svaka od spomenutih razina poučna je na svoj način, jer se i naš život odvija na više razina istovremeno. No, potrebne su stotine stranica da bih ih se sve obuhvatilo i potom povezalo. Nema veze, vremena barem ima u neograničenim količinama, kako je rekao Đorđe Balašević u pjesmi ‘Nikad kao Bane’. Ja se bar nadam da ga ima, nekad mi se čini da ga baš i nema i da sve brže curi kroz prste.

No, jedna od tih razina – ne jako duboka, ali jako važna – jest i pitanje novca.

Jeste li i vi primijetili kako se tema prirode novca pojavila u fokusu u zadnjih pet-šest godina? Tko je ikad od nas, ‘običnih’ ljudi, razmišljao o tome kako novac nastaje, što je to kreditni novac, što su to primarne emisije novca i tko ih smije ili ne smije raditi i tko mu je zabranio. A danas sjednete u kafić na kavu i s konobarom možete pričati o tom temama.

One su se jednostavno pojavile, valjda im je bilo vrijeme. Osobno sam za razmišljanja o novcu čuo tek negdje oko 2007. godine, a otada nisam mogao ne primijetiti kako su se razne informacije počele širiti kroz knjige, internet, a i razgovore među ljudima.

Ali sigurno je da se u kontekstu nje često spominje jedna izjava Nathaniela Meyera Rothschild: ‘Dajte mi kontrolu nad valutom u nekoj zemlji i uopće me nije briga za zakone u toj zemlji.’

To je, kao što možemo vidjeti oko sebe, doista vrlo točno.

U seriji Obitelj Soprano, šef te mafijaške obitelji jednom prilikom ljutito objašnjava svojim potčinjenima kako ta ‘njihova stvar’ (mafija) oduvijek funkcionira na isti način. Ustrojena je, rekao je, poput piramide po kojoj ‘novac ide prema gore, a sranja prema dolje.’ Slikovito i točno. Za istinu je uvijek potrebno malo riječi. Niti trunke drugačije nije niti sa svjetskom financijskom mafijom. Jer ona je upravo to, udruženi zločinački pothvat, neka nikoga ne zavaraju akademske titule i lijepa odijela. Po kakvima su, uostalom, poznati i mafijaši iz filmova.

Da je svijet ustrojen upravo prema Sopranovom načelu zorno potvrđuje vijest iz srpnja 2012. u kojoj sam pročitao da svjetski javni dug ‘raste iz minute u minutu’, a u trenutku kada je tekst pisan iznosio je ‘točno 45.677.123.612.519 dolara, ali svake sekunde raste za nekoliko stotine milijuna.’ Nezamislivo velik fiktivni novac, koji su države potrošile opterećuje svakog čovjeka ovog svijeta sa 6.525 dolara, a za otplatiti ga trebalo bi raditi osam mjeseci, a da se pritom ne potroši nijedan cent u druge svrhe, pisalo je dalje.

Najzaduženije države nisu ni Grčka ni Portugal, ni u apsolutnom niti u postotnom iznosu, SAD su dužnik su broj jedan i duguju u ovom trenutku nezamislivih 11,91 tisuća milijardi dolara. Čim se rodi, svaki od 371 milijuna Amerikanaca dužan je 38 tisuća dolara. Odmah poslije SAD- a je Japan, s nevjerojatnih 11,01 tisuća milijardi kuna duga. Samo Japan i Amerika odgovorni su za polovicu svjetskog duga. Japanci bi trebali raditi pune dvije godine bez ikakvih troškova i još ne bi otplatili dug, jer svaki Japanac duguje 87,6 tisuću dolara. Prosječni Kanađanin duguje 40.000 dolara duga, koji je stvorila njegova država i to u najvećem dijelu u posljednjih 10 godina, jer je tada dug Kanade per capita iznosio manje od polovice, stanovnici azijskog diva Singapura po glavi duguju 43 tisuće dolara, a Norvežanin i Grk oko 38 tisuća dolara. Najbolje stoje Kinezi s 980 dolara po glavi i Rusi s 1235 dolara po glavi, a i Libija je bila rekorder po malom javnom dugu od svega 3,2 posto BDP-a, kao i Azerbejdžan koji jedini ima manji dug od Libije, ispod 300 dolara po glavi stanovnika te samo 3,6 posto udjela u BDP-u. (Bar je tako bilo prije agresije na Libiju.)

Kakva je to uopće nakaradna situacija da je svaki stanovnik svijeta, bez svoga znanja i utjecaja, zadužen preko glave? Čini li se to vama normalno?

Bit priče je da su ti dečki, kojima se duguje sav taj novac i kojima je posvećena ova knjiga, svjetski sustav podesili tako da sva energija (jer novac je energija) ide prema njima, na vrh, dok se nama ostalima, prema Sopranovom načelu, na glavu slijevaju samo fekalije. Sve skupa je bizarno. A najbizarnije je što se takav sustav smatra ‘normalnim’, o njemu se uči na faksu, ekonomisti raspravljaju o njegovim detaljima, umjesto da se sve to skupa nazove pravim imenima: prevara; pljačka; …dalje smislite sami.

Na to se dobro nadovezuje tekstić iz medija iz listopada 2010. pod naslovom ‘Dominacija banaka – 147 povezanih kompanija kontrolira 40% svjetskog bogatstva’: Mali broj kompanija, uglavnom banaka, ima glavnu ulogu u kreiranju financijske politike, pokazalo je istraživanje Federalnog instituta za tehnologiju u Zurichu. Prvih pet na listi multinacionalnih kompanija koje čine centar globalne ekonomije su Barclays banka, ‘Capital Group Companies Inc’, ‘FMR Corporation’, AXA i ‘State Street Corporation’.U prvih 20 nalaze se banke Barclays, JP Morgan, Deutsche Bank, Merrill Lynch, UBS, Credit Suisse i Goldman Sachs. (&hellip Manje od jedan posto kompanija su u mogućnosti da kontroliraju 40 posto bogatstva cijele mreže.(&hellip Tim znanstvenika je otkrio da od 43.000 multinacionalnih kompanija, 1318 čine centar globalne ekonomije. Prema tom istraživanju na osnovu podataka iz 2007. godine 147 kompanija kontroliraju 40 posto bogatstva koje ostvare vodeće multinacionalne kompanije. Struktura njihovog vlasništva je isprepletana tako da svi imaju udjele u svakome. (&hellip Znanstvenici su naglasili da međusobna povezanost ne mora nužno biti zavjera za svjetsku dominaciju, nego da se manje kompanije usko povezuju s velikim kompanijama kako bi imale veće šanse da prežive u korporativnom svijetu.

Ne mora, ali može.

Tko vlada novcem, taj zapravo vlada državama. Zato na tom polju vlada skoro prava cenzura. Jer je polje od izuzetne važnosti. Kako i ne bi bilo. Ljudima ili državama ‘date’ ili posudite fiktivni novac, natovarite im kamate na fiktivni novac, a uzmete im prava dobra – kuće, polja, industriju, otoke…

Nema daljeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee