Article
OK. Evo ti ideja.
Pusti da te Srbija još malo iscrpi i izmuči a kad onda lepo pogubiš razum od nje, idi. Idi od kuće u neku stranu zemlju. Gledaj da ne znaš jezik zemlje u koju ideš niti ikoga od ljudi tamo. Samo beži i mrzi ono odakle dolaziš negde duboko u sebi.
Onda pokušaj da se uklopiš u tu zemlju. Iz sve snage. Samo se seti svih ružnih stvari koje su ti se desile u Srbiji. Svih, pokušavaj i neka ti to bude snaga da pokušaš jače i bolje. Gledaj da postaneš jedan od ljudi iz te zemlje i da poprimiš njihov mentalitet.
Onda će vremenom, dan po dan, da dođe i neki dan tipa Božića ili nekog drugog praznika. Pa možda čak ni to. Doći će dan kad će biti organizovan neki koncert. Ili utakmica. Nije ni bitno.
Bitno je da ćeš biti sam tog dana.
Možda ti se posreći, da se razumemo. Možda upoznaš nekog od ljudi iz zemlje X i s njima proslaviš taj praznik/odeš na koncert/utakmicu/izložbu/predstavu/piće. Ali ... bićeš ti sam, samo tako.
Desiće ti se to možda i više puta, ali avaj, ti Srbiju mrziš i mrziš sve ljude iz Srbije jer su gamad.
I ok, onda ti možda proleti kroz glavu sva priča o patriotizmu. Ili o onome što mi smatramo patriotizmom – slavne likove iz prošlosti, pisce, naučnike, ideje. Sportske uspehe. Srpski mit o srpskom ponosu I inatu.
Blah. Skontaćeš već da je to stvar na koju samo možeš da budeš ponosan. Verovatno tek tad.
Tipujem da ćeš baš tada razumeti na šta si zapravo ponosan.
Pretpostavljam da ćeš tek tada shvatiti da jesi iz male zemlje, pune zatucanih, kontradiktornih, dvoličnih, praznih ljudi među kojima se ipak, s vremena na vreme, nađe jedan ili možda više njih koji veruju u više i u promenu. U sebe, u cilj, u pobedu bre!
Koji zapravo guraju uprkos svemu što se oko njih dešava.
Nebitno da li govorimo o odbeglom, neposlušnom sinu nekog srpskog vladara koji odbija presto jer želi nešto drugo.
Ili o pastiru koji se bavi reformom jezika dok se svi s njim sprdaju.
Ili pak o bolešljivom svešteničkom detetu koje neće da bude sveštenik kad odraste, nego želi da kroti prirodu.
Vladaru koji stavlja na kocku budućnost cele zemlje jer ne žele da se povinuje sili.
Ili nekom od seljaka koje su Turci ponižavali kako su stigli, meni barem, nezamislivo dug vremenski period, a koji su ipak videli bolje sutra i čekali ga.
Onih koji su dirindžili da bi prehranili decu a nisu kukali nad svojom sudbinom. Mnogo gorom od ovih naših, današnjih.
Ili onom čoveku s bolesnim detetom koji je pokrenuo sve ljude u ovoj igrici, verujući da može da promeni nešto u sinovljevom životu.
Da se razumemo, mogao je na primer, Ivan Goran Kovačić da sa Ustašama ide i kolje Srbe po Jasenovcu, pa nije.
Mogao je i Đoković ili bilo koji drugi sportista, vladar sveta na svom polju, da postane narkoman, pa nije.
Mogli su i oni klinci što su uzeli one medalje na matematičkim Olimpijadama da budu beogradski mangupi i probisveti – krimosi, pa nisu.
I tako u nedogled.
No, to nije patriotizam. Ovo je bio bedni pokušaj definisanja onoga čemu se ja iskreno divim. Volji.
Jer u stranim zemljama, onima u koje bi otišao / u koju si otišao zbog boljeg života, toga nema. Tamo nema uspeha nastalog iz prave, svakodnevne muke, jer oni za to ne znaju.
Mislim, lako je Austrijancima, Nemcima, Englezima ili ne znam ni kome više, ok, Švajcarcima, da ti sole pamet i ponose se svojim veličinama i uspesima.
Gde je njihovo Kosovo? Jasenovac? 409 godina pod Turcima i sve što s time ide ruku pod ruku? Gde su njihove devedesete, umiranje od gladi, nemaština, poniženje?
Gde je ta njihova muka pa da mogu da se diče time što su iznedrili čoveka koji upravlja elektronima? Nekoga ko je u stanju da napiše „Gorski vijenac“, „Prokletu avliju“? Da kaže bilo koju od stvari koje je patrijarh Pavle ikada rekao? Da se popne na Olimijski presto u vaterpolu, bez ikakvih uslova za trening? Da sedne i posveti se detetu posle 10 sati na poslu?
Da vidim kad su to oni bili gladni, žedni, bez krova nad glavom, kad su njihove majke, žene i sestre bile silovane, kad su njihovi preci bili klani, kad su to oni bili ponižavani pa da im je bilo toliko teško?
Priznajem, meni je i ono Kosovo, na kraju krajeva, samo ideja. Snaga volje i velika količina hrabrosti. Količina vredna svakog divljenja.
I stvarno se ponosim tim stvarima. Tom snagom volje i pravom hrabrošću određenih pojedinaca mog naroda.
E, to je po mom mišljenju ona stvar vredna ponosa i imanje pravog uzora u životu. Ipak, to nije patriotizam, kao što smo naviknuti da mislimo – slušamo. Ne.
Potonji je za mene ništa do nemanje unutrašnje agonije kada nisi kući sa porodicom ili prijateljima za Božić, kada si sam negde relativno daleko. Sam samcijat.
Ne slušanje o tome kako ti prijatelji provode vreme, smeju se, pričaju o glupostima, o svakodnevnici. Ili samo ćute, zašto bi uopšte pričali. Ali ćute u društvu! Idu na one koncerte ili utakmice. Prave roštilj ponekad. Ne slušanje o tome, nego želja za proživljavenjem toga s njima.
Ili onaj osećaj kad neko zna da ti je baš taj dan rođendan pa ti ga čak i čestita!
Biti okružen porodicom i ljudima s kojima možeš da piješ pivo i ćutiš celo vreme i da to bude najbolje provedenih sat vremena tvog života.
Ionako ni Kecmanova trojka Ciboni a ni Teodosićeva Špancima , ni Đokovićev prvi Australijen, ni pobeda nad Švabama na SP nisu ništa do nasumični događaji, ako nisu proživljeni uz par piva s ljudima s kojima se osećaš prijatno.
Moja porodica, moji prijatelji, moja kuća – to je moja zemlja, to je moja otadžbina.
Razumeš?
Ceo tekst - patetika na nivou? Možda.
Ali ja imam mišljenje i spreman sam da ga iznesem i stanem iza njega.
Za mene ljubav prema otadžbini nije ljubav prema zemlji, ideji i mrtvima, nego prema ljudima.
Oni su ta otadžbina.
Doduše, treba vremena da se tako nešto shvati.
Zato sam i rekao na početku - idi od kuće, pa možda i vidiš to.
P.S Ne pokušavaj da se takmičiš sa mnom u tvrdoglavosti, samo ćeš izgubiti vreme. Koliko god ti budeš prijavljivao članak iz nekih samo tebi vidljivih razloga, toliko puta ću ja opet da ga kačim.
Previous article:
PETAAAAAK ! :D (14 years ago)
Next article:
PRIJATELJ, jedna zivotna prica (14 years ago)
About the game:
USA as a world power? In E-Sim it is possible!
In E-Sim we have a huge, living world, which is a mirror copy of the Earth. Well, maybe not completely mirrored, because the balance of power in this virtual world looks a bit different than in real life. In E-Sim, USA does not have to be a world superpower, It can be efficiently managed as a much smaller country that has entrepreneurial citizens that support it's foundation. Everything depends on the players themselves and how they decide to shape the political map of the game.
Work for the good of your country and see it rise to an empire.
Activities in this game are divided into several modules. First is the economy as a citizen in a country of your choice you must work to earn money, which you will get to spend for example, on food or purchase of weapons which are critical for your progress as a fighter. You will work in either private companies which are owned by players or government companies which are owned by the state. After progressing in the game you will finally get the opportunity to set up your own business and hire other players. If it prospers, we can even change it into a joint-stock company and enter the stock market and get even more money in this way.
In E-Sim, international wars are nothing out of the ordinary.
Become an influential politician.
The second module is a politics. Just like in real life politics in E-Sim are an extremely powerful tool that can be used for your own purposes. From time to time there are elections in the game in which you will not only vote, but also have the ability to run for the head of the party you're in. You can also apply for congress, where once elected you will be given the right to vote on laws proposed by your fellow congress members or your president and propose laws yourself. Voting on laws is important for your country as it can shape the lives of those around you. You can also try to become the head of a given party, and even take part in presidential elections and decide on the shape of the foreign policy of a given state (for example, who to declare war on). Career in politics is obviously not easy and in order to succeed in it, you have to have a good plan and compete for the votes of voters.
You can go bankrupt or become a rich man while playing the stock market.
The international war.
The last and probably the most important module is military. In E-Sim, countries are constantly fighting each other for control over territories which in return grant them access to more valuable raw materials. For this purpose, they form alliances, they fight international wars, but they also have to deal with, for example, uprisings in conquered countries or civil wars, which may explode on their territory. You can also take part in these clashes, although you are also given the opportunity to lead a life as a pacifist who focuses on other activities in the game (for example, running a successful newspaper or selling products).
At the auction you can sell or buy your dream inventory.
E-Sim is a unique browser game. It's creators ensured realistic representation of the mechanisms present in the real world and gave all power to the players who shape the image of the virtual Earth according to their own. So come and join them and help your country achieve its full potential.
Invest, produce and sell - be an entrepreneur in E-Sim.
Take part in numerous events for the E-Sim community.
